 Nova proza Irene Vrkljan: Irena u mnogim licima,  različitim ženskim licima, različitim životnim situacijama. Bezimeno ja  koje se pretvara u djevojku koja otkriva svoju kreativnost, u nećakinju,  sestru, kćer, u dosad nepoznata obličja uvijek  fino isprepletene  proze.
 
Unutar tih priča i novih junakinja, Irena Vrkljan upisuje dnevničku vlastitost,  onu koja ocrtava grubu sliku suvremenoga agresivnog kapitalizma koji  uništava ljudskost. I na kraju, unutar svega, Irenin prepoznatljiv  senzibilitet, osjećajnost podvučena crtom umora i sjenke starosti.
Nova proza Irene Vrkljan: Irena u mnogim licima,  različitim ženskim licima, različitim životnim situacijama. Bezimeno ja  koje se pretvara u djevojku koja otkriva svoju kreativnost, u nećakinju,  sestru, kćer, u dosad nepoznata obličja uvijek  fino isprepletene  proze.
 
Unutar tih priča i novih junakinja, Irena Vrkljan upisuje dnevničku vlastitost,  onu koja ocrtava grubu sliku suvremenoga agresivnog kapitalizma koji  uništava ljudskost. I na kraju, unutar svega, Irenin prepoznatljiv  senzibilitet, osjećajnost podvučena crtom umora i sjenke starosti.Andrea Zlatar
Rastanak i potonuće potvrđuje kako i koliko Irenu Vrkljan zanima svijet koji ju okružuje bilo da je riječ o sudbinama pojedinaca ili o pogledu na globalnu sliku  svijeta. Navođenjem onih s kojima razgovara na duhovnoj relaciji, Irena  Vrkljan stvara djelo kolektivne snage, svojevrsno utočište važnih  sudionika njezina života – pisaca, knjiga i osoba koje je voljela i  uvažavala. Spominjanjem Atelijera na posljednjim stranicama Rastanka i  potonuća, Irena Vrkljan čitatelja vraća na početak pripovijedanja.  Zatvarajući ovaj krug autorica zadržava prepoznatljivost svojega  literarnog rukopisa, a pripovjedni ciklus ispisuje upravo onako kako se  ispisuje i onaj životni – memorijom o ishodištu i mjestu početka.
 Jasna Horvat
Rastanak i potonuće dojmljiv je prozni kolaž u kojemu se pretapaju sjećanja na druge s intimnim dnevničkim zapisima.  Oba ova, na prvi pogled udaljena pogleda Irene Vrkljan, uvezana su  susretom s vlastitim starenjem kao i sa starenjem bližnjih, u koji nije  utkana filozofska zabrinutost zbog prolaznosti života ili opsesivna  želja da se zaustavi vrijeme.
 Ovo je knjiga koja se čita kao čudesna posveta starosti kojoj se  autorica ne predaje nego izlaz nalazi u riječima koje su i dalje jedini  odraz njezine energije i „želje, da život pretvori u pisanje u ovim  vremenima nečitanja, u trenutku, koji sad i prečesto obilazi zaborav,  jer mladost i svi oko nas s pravom traže druge izvore, druge odgovore“.
 Helena Sablić Tomić



















